Na naslov mog prvog bloga, a čini mi se da još uvek nisam sigurna u to, u kakvu sam se avanturu upustila, me je inspirisao naziva Šumanovog komada koji ovih dana usavršavam na klaviru.
Sada, nakon što sam konačno savladala sam notni tekst i preuzela kontrolu na relaciji misao – dodir dirke i tačnog tona/tonova, ostaje da se prepustim emociji i da svirajući Šumanov notni zapis izrazim svoj doživljaj onoga što sama priča kroz svoj tok nudi. To što sviram klavir, tek sada, 32 godine nakon što sam prvi put upoznala čar klavira, dobija pravo značenje i proteže se i povezuje i sa ostalim segmentima moje ličnosti i duše pletući polako nit koja počinje da spaja. Nikako nije slučajno ono što sam do sada radila. Tek sada se čini da to porpima svoj definisani značaj. U mom slučaju, da li zbog slučajnih životnih okolnosti, sporijeg dolaženja samoj sebi, Saturna koji se našao u mom natalu ili jednostavno nužne iskustvene spoznaje, okrećem se usavršavanju davno započetih stvari i njihovog međusobnog dovođenja u vezu.
Ovaj, možda obimni uvod se zapravo odnosi na svezu izmedju tumačenja muzičkog dela i književnog dela. Kao što je muzički zapis oblikovan u jednom notnom tekstu zahtevao prethodno obrazovanje koje će tehnički pomoći da se isti pročita, izvede i putem izvođenja „ispriča“, tako je tumačenje jednog književnog dela putem studija komparativne književnosti zahtevalo prethodno studiranje iste na Filološkom fakultetu u Beogradu.
I sada, vraćanje jednom iziskuje i vraćanje drugom.
A zašto je to važno?
Pokušaću da odgovor na to pitanje potražim i u ovom i u svim sledećim „postovima“ koje ću na svom blogu objavljivati.
Za početak, želim da napišem nešto o samom Sanjarenju i zašto sanjarenje a ne Snovi ili Razmišljanje.
Sanjarenje obuhvata sponu između Snova i Razmišljanja, ono je budno sanjanje.To stanje budnog sanjanja, odnosno Sanjarenja čine naše ideje i mašta. Za razliku od razmišljanja koje je sklono da se povodi samo za realnim okolnostima koje nas okružuju i koje nam se događaju, Sanjarenje dopušta našoj misli bezgraničnu putanju. Naša svest tada dobija mogućnost da se oslobodi, um da luta i da tako složen, kakav je inače, sa svim elementima svoje racionalne, emocionalne i druge inteligencije sagledava stvari iz različitih perspektiva i dolazi do kreativnih rešenja.
Ako dopustimo sebi slobodu da se prikažemo onakvi kavi smo, ako smo ujedno dovoljno samokritični da svoju nesavršenost usavršavamo, otkrićemo lepotu svog puta i sopstvene jedinstvenosti.
Svako od nas nosi svoj dar, ali prirodna nadarenost nije dovoljna sama po sebi. Pogotovo nije dovoljna u svetu u kavom živimo i u zahtevima koje svakodnevni život stavlja pred nas. Da bi ta naša nadarenost oživela potrebno je da to odaberemo, da svom odabiru dopustimo slobodu, uložimo napor, sledimo svoj ritam a celokupnom procesu pristupimo sa izvesnom strascu, istom onom koju smo skloni da rasipamo na manje bitne ili nebitne stvari u životu.
Ovim, nadam se, jasnim uvodom u teme i sanjarenja kroz koja ću vas voditi, završavam današnje pisanije.
I za kraj, ne zaboravite – ukalupljivanje u stereotipe savremenog sveta, povođenje za površnostima i trivijalnim stvarima, učiniće vas siromašnijima, lažno srećnima, a vaš život jednoličnim.
Prvi korak je možda jednako naporan kao i ovaj tekst koji će se nekima učiniti beznačajnim i dosadnim, ali istrajavanje i napor da oslobodite svoj lutajući um i dopustite mu da razmahne krila i da vas dugim putem provede kroz sve tananosti koje vas čine izuzetnim, daće vam motiv i energiju da i sebe, pa samim tim i ljude oko vas, a onda i samu Vasionu, učinite boljim i bogatijim.
Нема коментара:
Постави коментар